Tinjan, Sveti Petar u Šumi i Kringa nalaze se iznad Drage, plodne doline kojom je nekad tekla rijeka Pazinčica, sve do obale mora i Limskog zaljeva.

Prvo smo posjetili Tinjan, grad poznat još u rimsko doba kao Attinianum koji je čuvao granice porečkog agera prema nedovoljno romaniziranoj unutrašnjosti poluotoka i nadzirao prometnicu prema Tarsatici. U srednjem vijeku postaje jedan od oslonaca pazinskih posjeda Majnarda črnogradskog te zajedno s Pazinskim kaštelom dospjeva ženidbenom vezom u vlast Goričkih grofova. Njima je Tinjanska utvrda čuvala često napadanu zapadnu granicu prema posjedima Akvilejskog patrijarha, baš kao što je od 1374. pa sve do dolaska Napoleona svojim novim vlasnicima – carskoj obitelji Habsburg čuvala vruću granicu Pazinske grofovije prema posjedima Venecije.

Iako na granici, Tinjan nije bio obična utvrda, već se od 1578. naziva – gradom. Danas Tinjan čuva povjesno stečenu poziciju promovirajući se kao grad kosira i pršuta, pa se svake godine obilježavaju dani pršuta, i smotra kosira i drugih kovačkih proizvoda kovača iz cijele Istre. Tinjan ćemo najbolje upoznati krenemo li od vidikovca nad Dragom kod županskog stola oko kojeg su u prošlosti zasjedali župani i suci. Do samog stola, uz put koji vodi u dolinu, stoji kip Sv. Ivana Nepomuka, zaštitnika protiv poplava, te ispovjednika, kraljica, siromašnih i graditelja mostova. S vidikovca nam se pruža dojmljiv pogled duž doline prema obližnjoj Kringi, a naziru se i kuće Sv. Petra u Šumi i Ježenja s druge strane Drage. Skrenemo li na pola ulice desno kroz voltu, prolazimo kroz najstariji dio grada uz kuće. Župna crkva Sv. Šimuna i Jude Tadeja potječe iz 18. st i primjer je kasnoga baroka u Istri. Od crkve odvojeni zvonik visok 28 metara razlikuje se od većine istarskih zvonika po svom kruništu.

Županski stol u Tinjanu svjedočanstvo je srednjovjekovne lokalne samouprave: za ovakvim stolom, pod hladovinom stabala ladonje, župan i mjesno vijeće odlučivali su o svim važnim pitanjima svoje zajednice. Zanimljiva je i legenda o načinu na koji se birao župan. Legenda kaže kako se u malu rupicu u sredini stola stavljala buha. Kandidati za župana svoje su velike brade stavljali na stol i čekali na čiju će bradu skočiti buha. Onaj tko se prvi počešao – postao je župan.
Nakon Tinjana krenuli smo u Sveti Petar u Šumi udaljen oko šest km dobre, novoasfaltirane ceste. Naselje Sv. Petar u Šumi, danas općina istoga imena, dobilo je ime po benediktinskom samostanu. Samostan se prvi put u dokumentima spominje 1174. godine s nejasnom napomenom da postoji već pedeset godina, ali sigurno je samostan postojao i prije 1134.

Za razliku od drugih istarskih mjesta i gradova u Sv. Petru u Šumi nije bilo kuća ni oko crkve ni oko samostana, a to zato da bi se sačuvao mir i sabranost redovnika. Supetarci su živjeli u udaljenijim selima obrađujući polja i vinograde. U tragičnom Uskočkom ratu, 1616. samostan je paljen i rušen, a obnova je započela sredinom XVII stoljeća. Crkva Sv. Petra i Pavla dobila je lice kakvo imaju crkve u Hrvatskom zagorju ili Austriji. U mjestu je i područna škola koja svojom uređenošću plijeni pažnju.
Mjesto ima i svoje nogometno igralište, na kojem su se jučer povodom Petrove iskazali supetarci protiv supetarskih zetova. Rezultat nismo uspijeli doznati.

Iz Sv.Petra krećemo u Kringu, mjesto poznato po priči o vampiru Juri Grandi iz 17 stoljeća. Legenda kaže da se zgoda zbila 1672. godine, a prethodilo joj je šesnaest godina tajanstvenih zbivanja, terora i straha. Naime, 16 godina prije tog događaja umro je i pokopan na mjesnome groblju jedan od rođenih Križanaca imenom Jure Grando. Nedugo nakon pokopa pokojnik se počeo ukazivati mještanima, viđali su njegovu utvaru kako luta selom, čak i kako kuca na vrata nekih kuća. Nakon što se je utvara Jure Grande ukazala u kućama, netko od ukućana ubrzo bi umro. Nakon 16 godina, grupa mještana predvođena županom Mihom Radetićem otišla je na groblje s namjerom da iskopaju Jurino tijelo te da ga probodu glogovim kolcem i okončaju razdoblje straha i terora. Nakon dosta peripetija jedan je od mještana, imenom Stipan Milašić, sjekirom mu odrubio glavu. “Časna gospoda egzekutori” su nakon toga zatvorili grob i od toga dana su imali mira: utvara Jure Granda nije se više pojavljivala. Priču o Juri Grando  prije dva i pol stoljeća zapisao je i Johan Weikard Valvasor, u djelu »Slava vojvodine Kranjske«.

U središtu naselja je župna crkva Sv. Petra i Pavla iz 1787., a trg krase i dvije rustikalne kamene cisterne i stablo ladonje ispred mjesne škole. Jedna cisterna služila je mještanima, a druga je bila namijenjena samo učiteljima.

Pješačka Staza suhozida započinje na kraju mjesta, kod nogometnog igrališta i najprije vodi šumskom hladovinom i blagom nizbrdicom po južnom obronku Drage, a zatim se lagano uspinje prema selu Faturi i vraća natrag u Kringu. Staza je označena i ukupno je duga pet kilometara. To smo ostavili za drugi put, a vidjeli smo tzv. Europski suhozid. Na Dan Europe 9. svibnja 2007. započela je gradnja suhozida koji će se protezati do Tinjana. Svatko može ugraditi jedan numerirani kamen i dobiti za to certifikat. Informacije daje općina Tinjan.