Slap Grjok
Dugo pripremani izlet konačno je došao na red za realizaciju. Priprema je bila dobra. Odnosno, bar je tako djelovalo. Teško je bilo pronaći preciznu kartu s dobro ucrtanim stazama pa smo kombinirali, u pripremi, nekoliko izvora. Unijeli smo potrebne podatke u GPS uređaj i sve je izgledalo zadovoljavajuće, ali kako to obično biva, teorija i praksa se nisu posložile. Osim navigacije s ucrtanom stazom, nosimo sendviče, puno tekućine, rezervnu odjeću. Počele su prave ljetne vrućine i znamo da ćemo morati puno piti, a vjerojatno se i presvlačiti. U Cerovlju skrećemo prema Draguću, odnosno Buzetu. Odredište je mjesto Prodani. Parkiramo pored zadnjih kuća u mjestu. Put prema Mirni vodi pored prve kuće kada se dolazi s ove strane, od Cerovlja. Da smo na pravom mjestu znamo i po malenoj bari, odmah pored ceste, gdje skrećemo lijevo na kolski put. Put je širok, po njemu redovito voze traktori. S ovog, glavnog, puta na kojem se nalazimo znamo da moramo skrenuti u lijevo, pa uskoro u desno.
Prvo skretanje odrađujemo bez problema, a dalje se stalno držimo desno. Put je na dijelovima blatnjav i strm pa moramo biti oprezni. Za provjeru, ali i kao dobar razlog za odmor, konzultiramo navigaciju koja kaže da se udaljavamo od zacrtane staze. Pitamo se gdje smo pogriješili i odlučujemo vratiti i potražiti put u desno.
Vraćajući se uzbrdo tražimo gdje bi mogao biti i nigdje ga ne vidimo. Neka skretanja, koja imalo liče na stazu, prohodamo, pa kad nas nikamo ne dovedu vraćamo se do puta za kojeg smatramo da je pogrešan. Vraćajući se dolazimo i do onog prvog, glavnog kolskog puta, te moramo odlučiti što sada. Mislimo kako smo zasigurno negdje propustili vidjeti pravu stazu, pa krećemo u još jedan pokušaj. Ponovno istim putem, uz rastuću frustraciju. Uz svu pripremu penjemo se i spuštamo, vrtimo na mjestu, a vrućina prava ljetna. Postaje jasno da naše karte ne pokazuju pravo stanje stvari. Već smo na mjestu na kojem smo prije bili gdje nam je navigacija rekla da se udaljavamo od zacrtane staze. Još se malo spuštamo i vidimo da tu put prestaje. Ono što je preostalo od puta je brazda koju je napravila voda. Ponovno smo u dilemi, nastaviti ili se opet vratiti. Ako se vratimo Grjok sigurno nećemo vidjeti, ako nastavimo postoji mogućnost da se moramo još više vraćati i ne vidjeti Grjok. Navigacija s pripremljenim kartama potpuno je beskorisna u ovom trenutku, osim što znamo gdje je koja strana svijeta i gdje bi trebao biti Grjok. Isto tako znamo da je Mirna dolje nizbrdo pa odluka pada da se nastavimo spuštati pa bilo staze ili je ne bilo. Oprezno se spuštamo po brazdi. Lijevo od nas žubori potok. Uskoro dolazimo do raskršća raznih puteva i trebamo se odlučiti kojim krenuti.
Tu nam navigacija pomaže jer vidimo smjer svakog od puteva. Odlučujemo se za put koji vodi prema Mirni. Prekoračujemo potok nekoliko puta, na jednom dijelu treba hodati i po koritu potoka, hodamo još malo preko livada, ali sve je to dio nekog neucrtanog puta. Još jedno prekoračivanje vode, ovaj puta Mirne i nalazimo se pored obnovljene kapelice. Sada znamo da smo blizu Grjoka. To nam kažu i putokazi. Na ovom je dijelu staza markirana i nema problema sa snalaženjem. Hodamo oko pet minuta i dolazimo na odredište. Sve nevolje putovanja u trenutku su iščezle kad smo ugledali nevjerojatnu ljepotu prizora pred nama, kao u filmu.
Slap se strovaljuje u jezerce koje je nešto između smaragdne i tirkizne boje. Pored jezerca, u dubokoj hladovini, nalazi se stol i klupe. Neodoljivo nas privlači svježina vode, pa se izuvamo i rashlađujemo noge u vodi. Zaključujemo da smo odabrali pravo vrijeme za ovaj izlet. Do nedavno su padale kiše pa vode ima dosta, a s druge strane, staze su se posušile pa nema previše blata. I toplo je pa možemo močiti noge, voda nije prehladna. Iz jezerca voda dalje putuje kotlastim kanjonom tvoreći malene brzace. Dugo koristimo prirodnu masažu, odmaramo se i opuštamo. Treba se i vratiti, auto je prilično daleko. Nevoljno se spremamo, obuvamo, presvlačimo i krećemo natrag istim putem kojim smo došli. Ponovno hodamo do kapelice, prekoračujemo Mirnu i vraćamo se do prije spomenutog raskrižja putova. Grjok je na nadmorskoj visini od 105 m, a do raskršća putova je sve ravno. Kako smo stazu zamislili kao kružnu, sada moramo krenuti prema Podkuku i, konačno, do crkvice Svi Sveti. Čeka nas još samo 1,8 km ali uspon je 150 metara. Temperatura nepoznata i još uvijek je vruće, pa koristimo svaku hladovinu za kratki odmor. Zalihe tekućine brzo nestaju.
Prolazimo pored Podkuka, napuštenog sela, pa dalje pored sela Miholići penjemo se prema glavnoj cesti. Okružuju nas vinogradi, obrađene oranice i livade pune cvijeća. Korak po korak, odmor, ispijanje zadnjih zaliha i dolazimo do glavne ceste u mjestu Svi Sveti. Odavde moramo još uz glavnu cestu, lijevo, do mjesta Prodani gdje nam je auto. Slijedi samo presvlačenje i povratak kući. Žeđ utažujemo tek u Cerovlju jer nigdje prije nismo vidjeli mjesto gdje bi se nešto popilo (kamo li idu ljudi u Prodanima, Krušvarima i Oslićima?).
Ukupno smo prešli 9,5 km, od toga 1,6 nepotrebno. Do Grjoka, možda bi se lakše došlo od Svih Svetih i Podkuka, ili pak iz Kotli, ali mi smo zamislili kružnu stazu, koju smo, na naše veliko zadovoljstvo i ostvarili. Iako smo vidjeli i posjetili puno slapova u Istri i okolici, Grjok je jedan od ljepših i naša preporuka svim ljubiteljima prirode.
I za kraj, s obzirom da se može na internetu naći dosta dezinformacija, prava lokacija Grjoka je: N45 22.788 E13 59.755.