Hum

Prekrasan je zimski dan, kao stvoren za pješačenje. Stazom Put Mirne bili smo već od Buzeta do Kotli pa je pala odluka da ju prođemo od Huma do Kotli. Parkiramo u Humu, najmanjem gradu na svijetu. Uz Hum je vezana legenda da je nastao kada su divovi gradili gradove u dolini Mirne, te od preostalog kamenja izgradili Hum. On je uz Roč i Buzet bio jedan od najvažnijih hrvatskih glagoljaških središta, te se stoga ovdje mogu naći razni spomenici glagoljici.

Početak staze iz Huma

Krećemo prema putokazu nizbrdo Put Mirne. Staza je u početku dobra, kolni put vodi nas u dolinu Mirne. Što se više približavamo vodi to je put sve više blatnjav, blato se lijepi za gojzerice i uvijek se iznova nadamo da smo najgore prošli. Povremeno je voda napravila tolike lokve da se putom ne može proći, pa ga zaobilazimo i krećemo se kroz šipražje.

Srećemo i grupu planinara koja ide u suprotnom smjeru od nas. Pitamo kako je dalje, od kud su došli, pa kažu da je blata i vode svuda po putu. Ipak ne odustajemo, idemo dalje. Dolazimo do napuštenog sela Benčići. Kuće u selu gotovo su potpuno devastirane.

Benčići

Kamene su, od 200 do 300 godina stare. Na nekima su zidovi djelomično srušeni, a sve što je vrijedilo je pokupljeno. Nakon što je otišao i posljednji stanovnik, Benčići su, naime, znali poslužiti i kao svojevrsna “samoposluga”. Pokupljen je stari namještaj i drugi vrijedni predmeti, kao i kamenje, posebice istarske erte koje vrijede od 50 do 200 eura.

Benčići

Benčići

Nekad je tu živjelo 100-tinjak ljudi, sve su njive bile obrađene, sve što se zasadilo je uspijevalo. Šuma iza njiva puna je tartufa. Selo je kao cjelina na prodaju, koja još uvijek nije realizirana. (izvor: “Jutarnji list”)

Ovo nije jezero, to je staza

Nastavljamo dalje blatnjavim putom. Na dijelovima je put pod vodom, pa treba tražiti alternativu i zaobilaziti ga. Planinarske oznake prate put. Dolazimo do mjesta gdje treba prijeći rijeku. Nije široko, ali bez da se smočimo do koljena je nemoguće. Pitamo se kako su to uspjeli planinari koje smo susreli. Mislimo da možda negdje uzvodno postoji lakši prijelaz pa se vraćamo i istražujemo. Ne pronalazimo nigdje mjesto gdje bi mogli preći preko vode.

Mirna

Nalazimo se u situaciji da ne znamo što napraviti. Povratak kroz blato je prava muka, a rijeku preći bez da se smočimo nemoguća misija. Odlučujemo da je jedini izlaz skidanje gojzerica i bosonogo hodanje preko rijeke. Voda je ledena, ali par koraka pa smo na drugoj strani. Obrišemo se, obuvamo natrag blatnjave gojzerice i nastavljamo dalje. Uskoro nas očekuje još jedan prelazak preko vode. Ovdje je pliće, pa bez problema, preko kamenja u vodi prekoračujemo preko. S lijeve strane vidimo Krušvare, a pred nama se naziru kuće u Kotlima. Blata i vode već nam je preko glave. Grabimo prema Kotlima i već smo tu, nadomak. Opet treba prelaziti rijeku. Ovdje je duboko i nema šanse prijeći. Preko livade hodamo uzvodno i dolazimo do asfalta. Zaobišli smo Mirnu koja ide dalje prema Buzetu i udaljili se par stotina metara od kuća u selu Kotli pa nije imalo smisla vraćati se.

Nakon kratkog odmora, krećemo asfaltom prema Humu. Sunce je polagano u zalasku, više nije ni toplo. Do Brnobića ima oko 2,5 km, a isto toliko od Brnobića do Huma. Putom nailazimo na dijelove aleje glagoljaša. U kasnim popodnevnim satima dolazimo do Huma i putokaza za Put biske. Izgleda da smo krenuli Putom Mirne i vratili se Putom biske te obišli dijelove obje staze. Biska je domaća rakija koja se priprema od komovice, imele i triju vrsta trava. Originalni je recept star čak dvije tisuće godina i potječe iz doba Kelta koji su tada živjeli na prostorima Istre.

Nismo odabrali pravo vrijeme za ovaj izlet. U proljeće ili jesen, čak i u ljetnim mjesecima zasigurno je ova staza pravi užitak. U zimskim mjesecima, naročito nakon kiše koja je danima padala, prava je muka. Na dijelovima staze vidjeli smo kukurijek, visibabe i jaglace koji nagovješćuju proljeće što nas jako veseli jer dolazi vrijeme “pravih” izleta po prirodi. Na način na koji smo prešli ovu stazu, izmjerili smo 12,4 km.