Zahvaljujući dugim, kišnim danima i karti HGSS-a rođen je precizan plan izleta na koji smo se danas uputili. Vrijeme je sunčano, nebo bez oblačka i prvi put u ovoj godini, toplo je. Krećemo iz Huma, najmanjeg grada na svijetu, kao i u našem izletu Hum-Kotli. Početak je isti, pratimo Put Mirne i spuštamo se u dolinu. Staza kreće ispod groblja lijevo uz neasfaltirano parkiralište. Držimo se lijevo. Ubrzo se put račva na dvije strane. Kad smo na jednom od prošlih pohoda krenuli ovim putem prema Kotlima, nastavili smo desno. Ovaj put skrećemo desetak metara lijevo (natpis “Private”) i tu se odmah desno spušta naša staza prema Mirni. Tu treba malo pripaziti jer ako nastavite bez skretanja onda je to neki drugi izlet. I dalje se spuštamo. Uskoro dolazimo u dolinu rijeke Mirne. Prekoračujemo maleni potok i vidimo s desne strane maleni most preko rijeke. Mi trebamo ići lijevo, ali smo ipak malo skrenuli da vidimo most. Između korita rijeke i našeg puta prekrasne su livade s tek ponekim hrastom. S druge strane rijeke su i polja na kojima i danas vrijedni ljudi rade.

Put je dalje ravan, uz livade. Sljedeće račvanje vodi lijevo, uzbrdo i ravno prema rijeci. Kako nema nikakvih planinarskih oznaka, pouzdajemo se u kartu koja je doista jako precizna. Idemo ravno jer se želimo malo odmoriti na obalama rijeke. Na ovom dijelu rijeka je tek nešto šira od potoka pa se bez problema može prekoračiti. Na našoj karti ucrtan je put koji vodi od obale, uzbrdo prema Stanciji Erkovčići, i po nama nije potrebno prelaziti rijeku. Taj put ne možemo nikako pronaći. Jedino na ovom dijelu nismo mogli slijediti kartu, pa smo se nakon kratkog vjećanja i odmora, morali vratiti na onaj prijašnji put za kojeg smo znali da vodi ispravno ali smo ga htjeli izbjeći. Staza koja nas je vodila do obala rijeke na pojedinim mjestima je blatnjava, a vidjeli smo i tragove životinja, vjerojatno divljih svinja. Ponovno smo na širokom putu, i penjemo se uzbrdo. Uskoro dolazimo do asfaltirane ceste. Iznad nas je mjesto Škrinjari. Od ovuda je i prekrasan pogled na Hum.

Šteta što sunce nije na “pravoj strani” za fotografiju, pa se ne može Hum vidjeti najbolje. Ne nastavljamo do mjesta, nego se spuštamo desno prema Stanciji Erkovčići. Cijeli put smo precizno unaprijed isplanirali ali smo ipak ostavili jednu dionicu puta da vidimo na samom terenu. Od Stancije Erkovčići pa do željezničke stanice može se cestom preko sela Škrinjari. To je duži put, a nama se više sviđalo do cilja doći kroz selo Benečići. Nažalost ni na jednoj karti nismo našli takav put, ali nam se zato posrećilo. Dok mi pred Stancijom Erkovčići mudrujemo kako dalje, u susret nam dolazi auto koji se zaustavlja kao naručen  i ljubazni čovjek nas upita kamo smo krenuli. Objasnili smo da želimo doći do željezničke stanice pa nas upućuje kako to možemo najlakše učiniti.

Prije same Stancije asfalt treba napustiti pored velikog bora koji se nalazi uz cestu i skrenuti lijevo na šumsku stazu. Po njoj treba hodati do mjesta Benečići, gdje ćemo opet doći na asfalt. Tako i činimo. Od Benečića jedan krak ceste vodi u Erkovčiće, drugi na željezničku stanicu. Željeznička stanica malena je kućica na kojoj piše Hum u Istri. Ovdje se ne mogu kupiti karte za vlak, ali on valjda prolazi par puta dnevno. Zaključili smo to jer je unutra vozni red i klupa za čekanje vlaka.

Desno od željezničke stanice je kuća gdje su bili ljudi koje smo pitali kako možemo do Erkovčića šumom, da se ne vraćamo po asfaltu. Upućuju nas na puteljak koji počinje odmah desno uz cestu gledajući iz pravca stanice i pruge. Htjeli smo ići kroz šumu da ne ponavljamo dva puta isti metar staze i jer su na karti ucrtana i dva izvora koje smo htjeli vidjeti. Izvori su u stvari dvije bare, a put je blatnjav i vodi kroz flisni teren. Srećom, vrlo je kratak, pa se uskoro penjemo u Erkovčiće i dolazimo na asfalt. Do Huma imamo još 2,5 km. To i ne bi bio neki problem da je sve ravno, ali cesta se stalno penje i spušta. Već smo i umorni. Na pješačenju po cesti, malo nakon Erkovčića, nalazi se crkvica Sv.Jovana. Nigdje nismo ništa mogli pronaći o njoj, a čini se da se niti ne koristi. Nizbrdo, pa uzbrdo, pa opet tako, nakon šest sati dolazimo u Hum. Cijeli put, kako smo ga mi prešli, dugačak je 9,7 km.

Osim svega ovoga što smo vidjeli i opisali, šuma je prepuna vijesnika proljeća. Kukurijeci, ljubičice, bijele i ljubičaste, jaglaci, procvale voćke i poneka šparuga najavljuju buđenje prirode što nas jako veseli jer će biti prilike za još poneki dobar izlet.