Evo nas ponovno u Kringi gdje u podnožju mjesta, ispod nogometnog igrališta započinje i završava staza suhozida. Kažemo da završava, jer je za nas tamo završila, nakon dosta lutanja. Krećemo prema putokazu u zaraslu stazu. Toplo je i nije baš ugodno kretati se ovakvom stazom. Ipak, uz put se beru zadnje šparuge pa se prevladava naugoda. Na pojedinim dijelovima veliko je blato što i ne čudi nakon onoliko kiše koliko je u zadanje vrijeme bilo. Oprezno koračamo, probijamo se, ponegdje mislimo da smo ušli u đunglu. Gojzerice su potpuno blatne, ali i dalje se probijamo. Dolazimo do raskrižja puteva, od kuda se odlučujemo, idemo ravno. I tako kroz blato i visoko raslinje dolazimo do podnožja drage. Olakšanje! Okružuju nas obrađena polja, rascvjetali makovi i nenarušena tišina. Pronalazimo i mjesto za marendu s pogledom na kažun.

Nastavljamo dalje te dolazimo do neasfaltirane ceste. Tu je ponovno putokaz za stazu suhozida za koji ne možemo sa sigurnošću reći kamo pokazuje. Zaključujemo da treba nastaviti cestom.  Povremeno prolaze auti i kamioni. Nalazimo se s druge strane drage, nasuprot Kringi. Vidimo ju i znamo da ako je staza kružna negdje mora biti put koji će nas voditi natrag u Kringu.
Putokaza više nema. Penjemo se sve više i više cestom udaljavajući se od Kringe. Konzultiramo tehničku podršku i zaključujemo da nije dobro i da moramo dio puta natrag. Malo po blatu, malo po travi uz polja makova i  ponovno povratak do raskršća koje nas vodi preko drage uzbrdicom do iste one neasfaltirane ceste.

Kad smo na njoj znamo da smo na dobrom putu. Uspinjemo se, hvatajući svaku hladovinu, te umorni i znojni dolazimo do cilja, a to je naš auto. U putopisima je zabilježeno da je ova kružna staza dugačka 5 km, ali mi smo prešli 8.1 km. Negdje smo pogriješili, ali to ne umanjuje zadovoljstvo. Dobro je za kondiciju. Više puta nam se već događalo da naiđemo na neku stazu koja je na početku lijepo označena i to je sve. Dalje je po principu snađi se.