Park prirode Škarline smjestio se u blizini Brtonigle. Do Brtonigle se dolazi cestom Buzet – Buje, te od Buja prema Novigradu. Osim parka prirode, koji smo danas posjetili, ovdje se može obići i spilja Mramornica, pješačka staza Zenon, a ima i drugih zanimljivosti kao što su brojne biciklističke staze i, za ljubitelje gastronomije, restorani.

Park prirode Škarline u stvari je bujni zeleni kanjon nazvan po potočiću koji nedaleko izvire. Kao i kod našeg izleta po pješačkoj stazi Zenon, parkiramo u centru Brtonigle gdje se pored crkve kreće lijevo asfaltiranom cesticom. Nakon petnaestak minuta hoda asfaltom, desno vodi makadamska staza. Prolazimo oznaku za skretanje u desno na stazu Zenon, obraslu u visoku travu, te nastavljamo ravno dalje. Nakon još dvadesetak minuta hoda stazom dolazimo do dva jezerca preko kojih je sagrađen most. Tu je i izvor vode, stol i klupice, dvije poučne ploče, te ulaz u kanjon. Do ovog mjesta može se doći i iz Nove Vasi neasfaltiranom cestom. Na poučnoj tabli prije mosta piše o važnosti ovog područja s prirodnog i geo-paleontološkog gledišta jer su na stijenama pronađeni fosili kao što su ljuske mekušaca, koralji i kućice krednjaka ovećih dimenzija i drugi. Kanjon obiluje biljnim i životinjskim svijetom. O tome nas obavještava druga poučna ploča. Tako od biljnih vrsta ovdje možemo vidjeti zimzelene zeleniku i crniku, te listopadne crni jasen, klen, hrast medunac. U prizemnom dijelu možemo naći proljetnice kao što su jaglac, ljubičica, visibaba, ciklama, a cijelo područje kanjona obiluje veprinom. Od životinjskog svijeta vodeni tok pruža dom mnogim žabama, daždevnjacima i vodenjacima.

Prema putokazu, spuštamo se u kanjon. O pravcu kretanja obavještavaju nas pješačko-planinarske oznake. Već pri prvom spuštanju dolazimo ispod nadvijenih stijena s obje strane potoka. Nadvijene stijene tvore “krovove” pa se tu znalci, geolozi, mogu pozabaviti otkrivanjem fosila. Za nas su to stijene, na dijelovima obrasle u mahovinu, fosile baš i ne razaznajemo. Kroz kanjon krećemo dalje, prema čestim oznakama. Očekivali smo vidjeti slapove, ali od toga nema ništa. Unatoč dosta kiše, koja je u posljednje vrijeme padala, kanjon je u početku s malo vode, a kasnije gotovo suh. Zato ima blata. Dijelom staza vodi kroz korito potoka Lavre, kroz koji se ne bi moglo proći kada bi bilo više vode.

Na dijelovima pomislimo i da smo pogriješili jer ne vidimo daljnje oznake pa nastavljamo još nekoliko koraka i onda ih ugledamo. Kada se kroz korito dalje ne može, oznake navode uspone i spuštanja pokraj korita. Ti su usponi i spuštanja osigurani sajlama. Treba biti jako oprezan na ovim dijelovima, jer je teren sklizav i unatoč podršci u sajli lako se je odsklizati i pasti. Dijelovi puta su osigurani granama, kao ogradama,  koje su privezane za dva stabla.

To možda nije najbolje rješenje jer smo prema tragovima u blatu i polomljenim granama zaključili da se netko dobro odsklizao nizbrdo. Napredujemo sporo. Okružuje nas svuda bujna vegetacija i osjećaj je kao da smo u džungli. Treba paziti da se ne opečemo na koprive ili ne ubodemo na veprinu. Neugodnosti doprinose i komarci kojih, s obzirom na vlažnost, ima prilično. Izlazimo iz kanjona. Nalazimo se s druge strane na rubu livade. I tu je putokaz za kanjon Škarline iz kojeg smo izišli. Moramo se odlučiti kako dalje. Opcija je, natrag istim putem ili kolskim putem kojeg vidimo da vodi uzbrdo. Odluka brzo pada. Ne vraćamo se istim putem. Želimo da ova staza bude kružna, pa krećemo na kolski put. Put je dio staze Rocco i velikim dijelom je uzbrdica. Srećemo motoriste u cross-country pohodu, bicikliste, redom strance koji svi pristojno pozdravljaju. Pronalazimo i mjesto u masliniku za odmor i sendviče. Pogled je na mjesto Baredine, koje je u blizini, te udaljenu Krasicu. Toplo je i odmor godi. Rashlađuje nas proljetni povjetarac. Nastavljamo dalje. Nakon uspona slijedi spuštanje po stazi do dolaska do mosta i jezerca. Na ovom se odmorištu još malo zaustavljamo, osvježimo izvorskom vodom, te nastavljamo do auta u Brtonigli, do kojeg ima još oko tri km. Ukupno smo propješačili 10,5 km, a trebalo nam je 5 sati. Žurili nismo jer je na jednom dijelu trebalo paziti da ne ostanemo sjediti u blatu, a na drugom nas je čekala uzbrdica i sunce pa smo jedva dočekali svaki dijelić hlada. Na ovaj izlet treba krenuti s dobrom obućom (gojzericama) i dovoljnom količinom vode, inače će biti teško uspješno ga završiti. Naročito se treba pripremiti za put kroz kanjon gdje je na nekim mjestima teren jako sklizav i bez dobre obuće može biti nezgodan.