Na Paludu smo već bili na jednom od naših izleta, ali od tada je prošlo punih 11 godina. Iznenađuje ponekad kako vrijeme brzo leti, jer su sjećanja još prilično svježa. Krenuli smo putem kojim smo išli i tada, od Bala, prema putokazu za Palud, neasfaltiranom cestom prema moru. Kada smo zadnji put bili cesta je bila dovoljno široka i bez problema smo došli na odredište. Sada je ta cesta u stvari slijepa jer završava rampom za privatni posjed. Do parkirališta smo se probili uskom, zaraslom cesticom i tek tada shvatili da to nije pravi put za dolazak s autom već da treba ići drugim putem. Četiri kilometra od Rovinja u naselju Kokuletovica treba skrenuti u smjeru autokampa Veštar. Nekoliko desetaka metara prije ulaza u autokamp skreće se lijevo na neasfaltirani put. Na raskrižju prije mini kampa Mon Paradis treba ići lijevo i pratiti put uz more do uvale Cisterna. Ravno dalje, nakon dva kilometra ulaz je u Palud.

Palud je jedini ornitološki rezervat u Istri. To je močvarno područje koje je još austrougarska vojska, 1906. godine, kopanjem kanala spojila s morem. Htjelo se je tada suzbiti razvoj komaraca koji su prenosili malariju, pa je na taj način povećan salinitet vode u močvari koji omogućava život jeguljama, ciplima i drugim ribama. Stanište je to oko 220 vrsta ptica, ali i drugih životinja kao što su kornjače, lisice, ribe i zmije. Osim ptica, nismo vidjeli druge stanovnike. Obilazak cijele močvare je moguć, ali promatranje ptica moguće je samo na jednom mjestu, pored kanala koji spaja močvaru i more. Tu je uređeno mjesto za promatranje. Vidjeli smo čaplje, patke i vlastelicu (Himantopus himantopus). Gnjezdi se na području Paluda gdje spada u rijetke ptice. Zakonom je zaštićena. Jedna crvenonoga vlastelica se uglavnom držala plićaka u našoj blizini i kljucala nešto u vodi. Povremeno bi poletjela, kreštala i zaletavala se prema glavi jedne čaplje koja se zadržavala na obali. Takvo ponašanje ukazuje na to da je čuvala svoje gnijezdo.

Čaplje su često preljetale ali i dolazile u plićak. Neke su možda čuvale jaja jer su se držale na istim mjestima. Opuštajuća tišina prekidana je samo glasanjem ptica od kojih je najglasnija bila “naša” crvenonoga. Mreškanje vode s vremena na vrijeme daje do znanja da je i ispod površine vode veoma živo.
Nakon promatranja ptica prošetali smo se uz kanal do mora. Šuma koja okružuje močvaru je gusta i neprohodna, ispresjecana puteljcima. Obišli smo i ostatke crkvice sv. Damjana, izgrađene u 11. stoljeću.
Cijeli obilazak močvare dugačak je oko 3,5 km, a može se organizirati i uz stručno vodstvo. Tako barem piše.