Poput mnogih gradića u Istri i Brtonigla je smještena na slikovitom brežuljku, na mjestu nekadašnje gradine. Brtonigla je po prvi put spomenuta u pisanim dokumentima 1234. godine kao Ortoneglo, rimski Hortus Niger (Crni Vrt), ime koje je dobila po vrsti tla. Do 9. stoljeća ovo je područje bilo relativno mirno, no zatim su uslijedili ratovi, razne bolesti i osvajanja. U 11. je stoljeću Brtonigla postala feud akvilejskih patrijarha, u 13. st. vlasništvo momjanskih gospodara, a od 14. pa sve do kraja 18.stoljeća njome je upravljala Mletačka Republika. U novije vrijeme njome upravlja francuska, austrijska i talijanska vlast. Stoga i danas lokalno stanovništvo među sobom govori talijanskim jezikom.

U samom je centru Brtonigle podignuta župna crkva posvećena zaštitniku Brtonigle Sv. Zenonu, koja je sagrađena je 1862. godine na mjestu starije crkve iz 15. stoljeća od koje je ostao samo zvonik visok 36 metara, podignut 1491. godine. Područje Brtonigle i Nove Vasi ima ukupno devet crkvi, od kojih su tri u Brtonigli.

Ovamo nas je put doveo zbog činjenice da se u okolici nalaze prirodne ljepote kao što su spilja Mramornica, prirodni park Škarline, spilja Srbani, te gradine Grumače, Sv.Juraj, Sv.Dionezij. Ovoga puta odlučili smo se posjetiti spilju Mramornicu, otvorenu za posjetitelje prošle godine. Do nje se dolazi cestom od Brtonigle prema Novigradu. U neposrednoj blizini spilje je stancija Drušković, seosko gospodarstvo koje se bavi agroturizmom i uzgojem domaćih životinja. Tako smo vidjeli koze, ovce, svinje, krave, konje, kokoši, i prije posjeta jami uživali u seoskoj idili.

Spilja je u ovo doba godine otvorena za posjetitelje, a obilazak uz pratnju vodiča organiziran je svakih, otprilike, sat vremena. Nakon malo čekanja da jedna grupa izađe iz špilje, imali smo posjet jami samo za nas.

Spilja je dobila ime Mramornica zbog bijele boje u dvoranama koja podsjeća na mramor. Dubina na ulazu je 10 m, a spušta se do 20 m. Osim brojnih stalaktita i stalagmita odje smo vidjeli i neke neobične sige kao što su heliktiti (sige koje rastu u različitim smjerovima) i pasje zube (nazubljene zavjese). U ovoj spilji nisu pronađeni tragovi života iz prapovijesti stoga što ljudi za nju znaju već u 19. i 20. st, te ju često posjećuju. Dokaz tome su grafiti po stupovima (stlagmatima) gdje su se potpisivali posjetioci špilje. Ako je nekad i postojao život na ovome mjestu, dokazi su uništeni. Isto tako veliki broj siga je polomljen, jer dok spilja nije bila pod zaštitom, ulazilo se je unutra i lomilo sige za uspomenu. U spiljama je zabranjeno dirati sige iz razloga što masnoća iz ruku ostaje na kamenu, pa se on teže taloži. Tako ovdje ima dosta sigi koje su tamnije boje jer su se dodirivale, pa je to ostavilo traga. Današnji stanovnici spilje su šišmiši i mali račići, koje na žalost nismo vidjeli.

Polusatni obilazak spilje prošao je u trenu, a vani nas je zapuhnuo vrući zrak, koji za razliku od ugodinih 14 stupnjeva u spilji, zahtijeva osvježenje.
Potražili smo ga u pivu u agroturizmu Drušković, pa ostali kratkih rukava. Poslužuju samo ono što sami proizvedu.