Već smo mislili kako je hodanje Parenzanom gotovo, kako smo vidjeli sve najbolje dijelove, kad se rodila ideja za ponovnim posjetom. Ovoga puta od mjesta Antonci prema Oprtlju, desno, pa koliko nam se bude dalo. Cestom Buzet – Buje, nakon skretanja za Livade, putokaz vodi desno prema Antoncima i Završju. Uskom, zavojitom cestom penjemo se do mjesta, a zatim još produžujemo do sela Krti gdje je ulaz na Parenzanu. Selo ima svega jednu kuću, ali i obilježen putokaz za Parenzanu. Uključujemo tehničku podršku i krećemo. Jesen svuda oko nas.

Izmjenjuje se žuto, crveno i zeleno raslinje što prirodu čini čarobnom i toplom. Vrijeme kao stvoreno za hodanje. Uskoro dolazimo do vijadukta Freski i do istoimenog tunela.

Nismo niti znali da nas na putu očekuje tunel i to dugačak 146 metara pa nismo ponijeli baterijsku lampu. Na naše iznenađenje ulaskom u tunel pali se svjetlo. Tunel ima rasvjetu! Ispred tunela vidjeli smo sunčani kolektor, ali nismo znali da se pali na senzor, pa je ovo bilo ugodno iznenađenje.

Svjetlo u tunelu omogućilo je fotografiranje, a usput smo se prisjetili tunela od 222 m podno Motovuna u kojem je bio totalni mrak i kojeg smo jedva čekali napustiti. Nastavljamo dalje. Put je polukružni, iznad usjeka kojim je nekada tekla voda, a sada je to šumovito područje koje izgleda dosta neprohodno. Dolazimo do slijedećeg vijadukta, Oprtalj.

Dug je 75 m, a visok 25 m i pogled s njega prema dolje izaziva neugodu. Idemo naprijed, i već vidimo s druge strane Antonce, Krte, Vižintine. Na nekoj karti vidjeli smo da postoji put poprijeko pa razmišljamo da li de se vratimo na isti način ili kroz šumu, pa preko livada do auta. Prevagnuo je povratak istim putem. Tehnička podrška kaže da smo prešli 10,5 km što nas jako veseli jer već dugo nismo “zapravo” hodali. Presvlačimo se i preobuvamo, pa gladni i žedni napuštamo Parenzanu. Vraćamo se, te odlazimo u Motovun. Negdje smo pročitali da je otvorena nova pizzeria u Motovunu i da je pizza izvrsna. Naravno da nismo znali kako se zove, ali kako nam se je jela pizza išli smo, pa valjda ćemo negdje naći. Nešto ipak u Motovunu ima novo, a to je da se naplaćuje parkiralište u centru. U podnožju je naplatna kućica, naplaćuje se 15 kn i može se ostati koliko se želi. Parkirna mjesta označena su u podnožju groblja. U centru dosta velika gužva, grupe turista obilaze grad, a mi smo tažili pizzeriu. Odlučili smo se za pizzeriu Propeler prije samih gradskih vrata. Osoblje uljudno ali pizza prosječna, to valjda nije ono o čemu smo čitali.

Malo smo gledali mjesta iz kojih smo upravo došli, pokušali odrediti gdje je što, pa krenuli dalje. Slijedeća destinacija je Tinjan u kojem se održavao tadicionalni sajam pršuta. Iz Motovuna ide se prema Pazinu, preko Karojbe, pa na velikom raskršću podno Karojbe prema Poreču. I prošle smo godine bili na sajmu pršuta, pa smo mogli vidjeti da je ove godine i više izlagača, i bolje organiziran sajam. Na trgu su postavljeni šatori u kojima izlagači nude osim pršuta i domaća istarska jela, i proizvode iz svojih radinosti kao što su kosiri, drveni proizvodi, čak i poljoprivredni strojevi.
U jednom od šatora muzej je kosira. Kosire, od onih najmanjih, veličine nekoliko centimetara koji služe kao privjesak, do onih pravih, velikih ovdje se može i kupiti. Svi su ručne izrade.

Ipak ovo je sajam pršuta, pa smo išli u glavni šator gdje izlagači režu ručno pršut, a sve se može probati i kupiti. Na ulazu se kupuje bon. Za pršut, ove godine 40 kn, što znači da možeš birati 10 dkg pršuta kojeg god želiš. Dobiješ ručno narezani pršut i kruh. Izlagači, tj. prodavači su iz Istre, Dalmacije, BIH. Ljubitelji smo istarskog pršuta pa uzimamo za jedan bon neki istarski pršut koji i nije bio baš nešto (prefriški), a za druga dva pršut iz Sela Mekiši kraj Vižinade. Pršut i dobro izgleda i dobar je po svim karakteristikama.
Odlučujemo da je to ono što nam treba za večeru, a da bi večera bila potpuna kupujemo i malvaziju istarski Kraljević. Izbor, više nego dobar. Pršuta je ostalo i za sutrašnje sendviče i novi izlet.