Zanimaju nas pješačke staze po Istri pa tražimo i otkrivamo one za koje do sada nismo znali. Tako je ovoga puta u planu bila staza sv.Nicefora koja počinje i završava u Pićanu. Kako nigdje nismo mogli naći točne upute od kuda se kreće i kamo se stiže, poveli smo se za poslovicom “tko pita, ne skita”. Auto parkiramo u Pićnu, pa pitamo starijeg stanovnika kuda da krenemo. Upućuje nas, pravilno, ispod školskog igrališta kuda vodi staza.

Pićan, Učka u pozadini

Iako je staza otvorena 2008. godine, nigdje nema oznaka, ali stazom uskoro stižemo do glavne ceste ispod Pićna i preko ceste do sela Pedrovice.

Put za Pedrovice

Pedrovice

Tu opet pitamo stariju gospođu gdje je staza, pa nas upućuje. Ili smo krivo shvatili, ili je ona sve krivo rekla, ali tu započinje lutanje šumom. Penjemo se uzbrdo, po uskoj stazi, gledamo u podnožju Pedrovice, udaljavamo se sve više i više od Pićna.

Ne liči na neku stazu ali nema sad odustajanja

Ipak uvjereni kako smo na pravom putu grabimo naprijed i skupljamo blato na gojzericama. Sve bi bilo u redu da smo kod bijele kuće skrenuli desno ali gospođa je rekla kod žute lijevo. Znamo da bi slijedeće odredište trebalo biti selo Jelčići. Već znojni, umorni i razočarani stazom stižemo do vrha nekog brdašca i vidimo kuće u blizini. Napokon, valjda je to,to. Tu na vrhu je bilo dobro mjesto za sendviče iz ruksaga i kratak odmor. Uz malo pentranja po stijenama snimili smo Pićan iz ovog kuta i pri tom se pitali da li je ikad netko odavde snimio ovaj lijepi istarski gradić.

Pićan

Približavamo se selu, a u susret nam trči mali bijeli pas koji kao da nam želi dobrodošlicu.

Aleksa

Na početku sela lijepo uređena kuća za odmor. Ispred je bazen, a na pročelju piše da se iznajmljuje turistima. Uskoro srećemo vlasnike bijelog psa, koje pitamo kako se zove selo. Kažu, Rimanići. Pitamo gdje su Jelčići, pa nam objašnjavaju. Potpuno smo zalutali. Kažu nam i da postoji put za povratak do Pedrovica i pokazuju ga ali to nas ne zanima, nećemo valjda odustati i krenuti natrag! Vrlo draga obitelj nas upoznaje sa svojim psom koji se zove Aleksa. Kaže gazdarica da je to kućni ljubimac, a kad ide u bošku je šumski ljubimac.

Uz livadu pa lijevo. Ili desno?

Dio puta prema Jelčićima nas i prate, te objašnjavaju kako ćemo dalje. Kažu ako zalutamo možemo se i vratiti, i spustiti do Pedrovica. Po drugi puta nismo namjeravali zalutati, ali dogodilo se upravo to. Uspinjali smo se i uspinjali te došli do lovačke kućice i putokaza za Gračišće. Gračišće vidimo u blizini, ali nama je auto u Pićnu.

Pogled na Gračišće

Tako smo zaključili da smo na krivom putu i odlučili par stotina metara niže krenuti desno. To je bila druga greška (prvu je napravila ona gospođa :-)). Još smo malo blata skupljali i po malo stigli nikamo! Ispred nas dalekovod. Puta više nigdje. Kako je već popodne odmicalo ipak smo odlučili teškom mukom priznati neuspjeh i vratiti se u Rimaniće te od tamo kraćim putem prema Pićnu.

Rimanići

Vraćamo se u Pedrovice putem kojim smo u startu trebali krenuti.

Bijela istarska zemlja

Shvaćamo da putokaz za Gračišće vodi pravim putem u Jelčiće, kasnije Baldete, Sv.Krištof, Lukeži i natrag u Pićan. Povratak do Pićna istim putem kojim smo krenuli. Ipak je ovo bila kružna staza, ne ona o kojoj smo čitali već neka nova, izmišljena i puno napornija od prave. Tehnička podrška pokazuje nam put kojim smo prošli i kaže da smo prohodali 8,3 km. Ipak je postignut neki cilj, a to je hodanje po prirodi pa smo si oprostili greške (gospođi nismo ionako ništa zamjerili).