Ove godine ljetna vrućina došla je iznenada, pa iako je kalendarski vrijeme da dođe, ipak nas je sve iznenadila. Temperatura se po danu penje i preko 30 stupnjeva. Zato smo se odlučili na izlet gdje ne treba puno hodati i može se malo rashladiti pored vode. Prvo odredište je slap na Gologoričkom potoku. S autoceste, iz pravca Učke, izlazimo u Cerovlju gdje krećemo lijevo prema Pazu. Dolazimo do Gologorice i skrećemo lijevo za Gologorički Dol. Putom se zaustavljamo na mjestima gdje se pogled otvara na Gologoricu s jedne strane i Gologorički Dol s druge.

U daljini vidimo Pićan i Gračišće. Uska cestica vodi nizbrdo u dolinu. Prema putokazu skrećemo prema mjestu Lukačići. Putokazi su i za agroturizam jer je mjesto poznato po seoskom gospodarstvu u blizini slapa. Kako ne znamo točno gdje je slap, pitamo mještane. Kada ih se pita za slap, odmah počinju objašnjavati kako doći do slapa Sopot, koji je najveći. Kao da ne vjeruju da tražimo baš taj mali slap koji je tu u njihovom selu. Dobivamo, ipak informaciju da se slap nalazi prije ulaska u mjesto s lijeve strane, i da su pored zida vratašca koja vode do njega. To je odmah prije ulaska na seosko gospodarstvo. Pronalazimo lako. Do slapa vodi nekoliko stepenica.

Slap mora biti puno lijepši kad ima više vode, iako nije velik kao neki koje smo do sada vidjeli u Istri. Spušta se u smaragdno jezerce preko bršljana koji rastu po stijenama. I ovdje je priroda napravila krov, pa se ponavlja krško-istarski obrazac slapova. U neposrednoj blizini slapa je stol i klupe, a pridružuju nam se i stanovnici. To su dvije koze, šest magaraca i guska. Svi su došli do nas i tražili našu pažnju. Obitelj patkica nije se družila s nama, ostala je po strani. Magarci su naročito druželjubivi. Vole da ih se mazi i gladi. Zaključujemo kako im je lijepo živjeti tamo. Imaju vode, livade gdje mogu pasti i društvo kada dođu izletnici. Ovdje najviše mogu uživati djeca, pa ne čudi da je ovaj slap česta destinacija školskih i vrtićkih izleta.
Napuštamo ovo društvo i krećemo dalje. Spuštamo se do mjesta Sepčići gdje je brana sagrađena 1967.godine. Tu se ponovno zaustavljamo i spuštamo do podnožja brane.

U malenom jezercu krekeću žabe, a s druge strane potoka pasu krave. Prava seoska idila. Vozimo se dalje uz potok. Na raskrižju bez oznaka s jedne strane vidimo Potpićan, ali mi krećemo desno preko mosta u selo Oršanići. Prema putokazu skrećemo desno prema mjestu Floričići. Na brdu pred nama vidimo Pićan. Prolazimo kroz Donji Kralji i Švići, te ovdje skrećemo lijevo za Floričići. Kada se prođe mjesto najbolje je parkirati ispod stabla pored tabele s putokazom za Gračišće. Nasuprot tog mjesta put je koji vodi do slapa Sopot. Spuštmo se oko dvjestotinjak metara i dolazimo do mosta iznad slapa.

Na ovom smo slapu bili na našem izletu, ali u drugo godišnje doba i prije nekoliko godina. Sada je puno manje vode, jer je ljeto, pa nam se čini zgodno da odemo do podnožja slapa. Prelazimo preko mosta i krećemo dobrom stazom lijevo. U početku, iako dosta nizbrdo savladavamo stazu bez problema. Na jednom dijelu je i odvojak koji vodi bočno od slapa pa zastajemo jer se tu otvara novi pogled. Nastavljamo dalje po strmini oprezno i polako. Staza je sjenovita pa se teren nije do kraja posušio tako da je sklizavo. Dolazimo do prve prepreke. Silazak osiguran konopcima koji je naizgled lagan, ali ipak malo opasan. Nekako ga savladamo i onda slijedi zadnji silazak još nezgodniji od prvog. Da nema blata to ne bi bio preveliki problem, ali onda vjerojatno ne bi bilo ni vode ni slapa. Iako je postavljena špaga za pridržavanje, sklizav teren ne ulijeva nikakvo povjerenje. Vrtimo se onuda, razgledajući sa svih strana kuda bi se moglo sići i ne nalazimo rješenje. Ima i put uzduž korita potoka gdje otječe voda nakon slapa. Spustili smo se u korito s idejom da ćemo na taj način doći do slapa, ali mjestimično je previše vode pa je neizvedivo.  Nismo dobro opremljeni. Nemamo sa sobom torbu za foto opremu pa je prisutan strah da bi s objektivom mogli kopati po blatu, teren je blatnjav i sklizak, gojzerice su nam isto već blatnjave, znoj nam curi. Nadomak cilja moramo odustati. Tko prati naše izlete može primijetiti da rijetko, unatoč poteškoćama, odustajemo, ali ovoga puta moramo.

Zadovoljiti ćemo se s ovim do kuda smo stigli i imati uspomene s ovoga mjesta. Onaj tko je bolje opremljen od nas može se spustiti do podnožja. Povratak do mosta lakši je od silaska. Znoj curi po nama, tekućina koju imamo presušuje i jedva dočekamo osvježenje u potoku na vrhu iznad slapa. Nakon odmora krećemo uzbrdo prema autu. Tko želi može cestom doći do Gračišća. Kada smo tu bili prije nekoliko godina to je bio makadamski put, a sada je cestica asfaltirana sve do mjesta. Mi se vraćamo putom kojim smo i došli, prema Cerovlju. Ovaj izlet, iako nema puno pješačenja, može potrajati dugo jer ima puno lijepih predjela gdje se možete zaustaviti i prošetati.