Ideja današnjeg izleta bila je Pazinska jama. Auto smo parkirali pokraj motela Lovac i krenuli prema ulazu u jamu. Na samom ulazu stoji zabrana spuštanja u jamu uz obrazloženje da je zbog poplave staza uništena. Moramo sačekati popravak staze i neko drugo vrijeme.
Na brzinu je trebalo osmisliti plan “B”. Kad već nismo vidjeli ponor Pazinčice odlučili smo se odvesti do ušća Raše i putem obići gradove i sela.

Prvi je na redu Pićan, vojna utvrda u rimsko doba, a godine 1962. proglašen spomenikom kulture. Do njega smo došli cestom Pazin – Labin. U Graćišću, na putu, nismo se zaustavili jer smo ga obišli prilikom jednog od naših prijašnjih izleta. Pićan je srednjovjekovni gradić koji je od 7.st. bio sjedište biskupije o čemu svjedoči mnogo vrijednih sakralnih predmeta i slika pohranjenih u crkvi ili župnom muzeju. Ističe se biskupski plašt protkan zlatnim koncem – dar austrijske carice Marije Terezije. Pićan je poznat i po kvalitetnom vinu, a u samom mjestu i okolici održavaju se redovito jednom godišnje smotre vina. Crkveni toranj, visok 48 metara, treći je po visini u Istri. Prošetali smo se pustim uličicama, uočili spomen ploču Matku Brajša-Rašan, ovdje rođenom godine 1859. koji je skladao istarsku himnu “Krasna zemljo…” i krenuli dalje u Potpićan.

Potpićan je najmlađe naselje u Istri nastalo uz okno sada zatvorenog rudnika kamenog ugljena. Nalazi se podno drevnog Pićna na cesti Pazin – Kršan. Prvo okno otvoreno je 1942. god i tu se ugljen iskorištavao sve do 80-tih godina prošlog stoljeća. Danas je to gradić prilično zapušten, zgrade nekadašnjih tvornica i zadruga su u ruševnom stanju, trgovački centar izgleda kao da ga je pogodio požar, a nekoliko stambenih i poslovnih zgrada izgleda donekle pristojno. U gradu je prilično veliki pastoralni centar Dobri pastir.
U blizini Potpićna je i tvornica staklene vune Rockwool čiji izgled i veličina (kažu i smrad) narušavaju prirodnu ljepotu Istre.

Odavde smo krenuli u Kršan. Zanimala nas je stara gradska jezgra do koje treba skrenuti uskom uličicom uzbrdo, prema putokazu. Kršanski se kaštel prvi put spominje 1274. godine, a današnje ime Kršan ili Karscheyner dobiva u 15. stoljeću, kada dolazi u posjed plemićke obitelji Kerstlein de Pisino. Posljednji vlasnik kršanskog kaštela je plemić Tonetti iz Plomina, poznati kao crkveni grof. U Kršanu je sredinom 19. stoljeća pronađen “Istarski razvod”  srednjovjekovni dokument o pismenosti i životu Hrvata na ovom prostoru. Danas je kaštel napušten. Vrlo se vrijedno sakralno zdanje nalazi i na mjesnom groblju  crkvica Svetog Jakova, koji je zaštitnik Kršana. Prilikom njena obnavljanja 1991. godine ispod žbuke u njenoj unutrašnjosti uz latinski grafit pronađena su i dva natpisa na glagoljici.
Uz zidine kaštela u 17. stoljeću podignuta je dvobrodna crkva Svetog Antuna. Današnji oblik s križnim svodom dobiva stotinjak godina kasnije. I ovo je jedan od tipičnih srednjovjekovnih gradića koji su se u novijoj povijesti razvijali podno gradskih zidina, a čije se je stanovništvo bavilo rudarstvom, poljodjeljstvom i ribarstvom. Danas je Kršan središte općine i broji oko 230 stanovnika.

Nastavljamo, preko Vozilića do luke Plomin. Mjesto se nalazi u podnožju srednjovjekovnog Plomina. Tamo se nalazi TE Plomin, i nekoliko novije izgrađenih stambenih i gospodrskih zgrada. Luka služi za dovoz repromaterijala potrebnih elektrani, a vidjeli smo i nekoliko ribarskih brodova.

Idemo dalje cestom prema Labinu.