Prolazeći ušćem Mirne u Antenalu više puta smo se zapitali kamo vodi bijela cestica tik uz Mirnu. Sad je došlo vrijeme da to istražimo. Znali smo gdje cesta završava ali što ima po putu je bio upitnik. S obzirom da je cesta duga malo više od 13 km trebalo bi na odredištu imati drugi auto ako se ide pješice jer bi tamo i natrag ipak bilo malo previše. Biciklisti neće imati naročiti problem. Mi smo to izveli na treći način, odnosno u tri navrata. Prvi put smo obišli pješice jedan dio puta, od Antenala do vijadukta iznad Mirne i natrag. Drugi put smo krenuli autom po bijeloj cesti sve do Ponte Portona. Cesta uopće nije tako loša pa nema problema za auto koji inače nije za izvan asfalta. Nismo se samo vozili nego smo i kombinirali s šetnjom. Treći put smo šetali po nasipu na suprotnoj, lijevoj, strani Mirne te skretali u stranu uz potoke, pritoke Mirne. Tako je to ispao malo drugačiji izlet nego obično. Do vijadukta ima oko 3,5 km pa smo u prvom navratu odradili 7 km što je bila ugodna šetnja. Drugi i treći put je bilo ipak malo manje hodanja, ali smo zato sreli više životinjskih vrsta.

Kod Antenala se Mirna ulijeva u more. Ušće je to najduže rijeke u Istri. S obje strane kolskog puta je voda, pa je na ovom mjestu teško procijeniti gdje je točno ušće Mirne. S jedne i s druge strane puta pokraj vode obitavaju razne ptice. Vidjeli smo labudove i patke koji se, izgleda, drže bliže samom ušću u more. Krećemo se prema vijaduktu i viđamo čaplje koje žive na obalama. Im ih mnoštvo, prate nas cijelim putom. Nakon vijadukta krećemo dalje uz povremeno zaustavljanje da bi promatrali ptice. Čim izađemo iz auta, ptice polete, što znači da su dobro pazile na nas. Bilo je i nekih drugih vrsta ali bile su predaleko da bi odgonetnuli o kojima se radi. Na jednom dijelu vidjeli smo i neku krznatu životinju kako pliva preko rijeke. Uskoro i druga pliva preko rijeke.

Kada su došle na drugu stranu obale sakrile su se u travu i potpuno stopile s njom. Teško ih je primijetiti i da nismo vidjeli kako plivaju, ne bi ih uočili dok se skrivaju uz samu Mirnu. Kad krenu na livade znaju ići u grupi pa ih je zanimljivo promatrati. Nismo bili sigurni da se radi o nutriji, ali nam je to potvrdio pastir kojeg smo kasnije sreli. Prije nekoliko godina bila je prava opsada ovih životinja u dolini Mirne. Poljoprivrednicima su zadavale glavobolju jer se hrane djetelinom, ječmom, krumpirom i kukuruzom, a rade i štetu na nasipima koji su se urušavali. Broj im je otada smanjen.
Krećemo se u smjeru Grožnjana i uskoro dolazimo paralelno uz cestu Ponte Porton – Novigrad. Na jednom dijelu možemo izaći s ovog puta na cestu, ali idemo dalje ovim kolskim putem. Uskoro srećemo pastira, njegovih 500 ovaca i dva psa. Malo se družimo s njim i njegovim psima, pa nastavljano dalje. Obale rijeke ovdje su drugačije nego do sada. Zelene se i izgledaju poput tepiha s interesntnim niskim raslinjem. S lijeve strane sada nam je cijelo vrijeme cesta, a s desne strane Mirna. Na drugoj strani vidimo konje na livadi pa se tako povećava broj životinjskih vrsta koje susrećemo. Dolazimo i do interesantne crkvice. Nalazi se na desnoj obali rijeke, po kojoj se mi krećemo, oko 1 km nizvodno od mosta Ponte Porton. To je crkvica Majke Božje od Baštije, četvrtastog tlocrta, s malom preslicom na pročelju i lopicom poduprtom stupovima.  Crkva je u potpunosti obnovljena 1999.g.

Nekad je Mirna bila plovna na svom većem dijelu. Drevna via Flavia, koja se od Buja spušta prema Puli, nailazi na svom putu i na rijeku Mirnu te je prelazi mostom poznatim kao Ponte Porton. Na tom prastarom mjestu, nekoć poznatom i kao Porta Porton, stoljećima se nalazila lučica u kojoj su obližnji žitelji razmjenjivali različitu robu. Bila je to Baštija, luka znana i kao “palada Baštija”. Za vrijeme Rimljana Mirna je bila plovna sve do ovog mjesta. Manja riječna plovila mogla su stići do kaštela Pietrapelosa, gotovo pod samu buzetsku utvrdu. Nakon niza stoljeća, riječno se dno podignulo, budući da nitko nije vodio računa o čišćenju kanala, tako da su sada ploviti mogle samo brodice ravnog dna. Korito Mirne ponovno je u red dovela Venecija kako bi mogla prevoziti drva iz obližnje šume, posvećene sv. Marku, a poznate kao Motovunska šuma. Nakon što je Venetska Republika 1797.g. propala, kanali su se prestali održavati, a livade su se pretvorile u močvare. Zavladala je malarija. Tek 1930.g. Kraljevina Italija izvršila je bonifikaciju doline i isušila močvare. Time je iskorijenjena malarija i omogućeno ponovno obrađivanje velikih plodnih površina. Riječni promet odumro je razvitkom cestovnog prometa.

Kod mosta Ponte Porton nalazila se lugareva kuća. Od tuda su kretale ceste za Vižinadu, Buje, Grožnjan, Kostajnicu, Završje, Livade, kaštel Pietrapelosa i Buzet. I danas kada se dođe do Ponte Portona tu je raskrižje raznih putova. Možemo ići prema Motovunu, Bujama, Vižinadi i Novigradu. Od Antenala do Ponte Portona je otprilike 13,5 km, a zanimljivo je što je cijeli ovaj put tik uz rijeku Mirnu. Iako je izlet bio malo neuobičajen, zadovoljni smo jer smo vidjeli ptica kao o ornitološkom rezervatu. Ostale životinje su upotpunile ugođaj ugodnog i smirenog istrijanskog krajolika. Zanimljivo je da smo prvi put vidjeli samo dva labuda i patke. Drugi put mnoštvo čaplji te samo dvije nutrije koje su se skrivale uz obalu. Treći put, čapljama ni traga ali su zato nutrije u većem broju izašle u šetnju. Očito da nema garancije da će svi biti na broju u isto vrijeme.