Od Vodnjana krenuli smo prema Marčani, a dalje prema Barbanu, gdje se na pola puta skreće prema Krnici i Raklju. Prva stanica Krnica, odnosno Krnički porat. Kroz Krnicu smo se provezli, i produžili do dva km udaljenog porta. Spuštanje, zavojitom cestom, a svaki zavoj otvar novi pogled na posebnu, smaragdnu boju mora.

Krnička luka nalazi se na zapadnom ulazu u Raški zaljev, duboko se uvala uvukla u kopno. Tijekom 20. st ova je uvala bila izlaz na more Krnice i ostalih sela. U njoj je nekad bila postaja austrougarskih žandara, a pristajale su trgovačke brodice iz cijelog sjevernog Jadrana. Danas je tu privezište ribarskih brodica, a ljeti turističkih brodića. Sve više je ovo mjesto okrenuto turistima, pa je u luci otvoreno par restorana. Prošetali smo malo lučicom, obalnim putem i uživali u miru.

Nakon Krničkog porta krenuli smo u Rakalj. U povijesti je ovo mjesto bilo poznato po izradi tradicionalne istarske lončarije. Stari se kaštel nalazi istočno od današnjeg naselja, iznad rta sv.Nikole na 93 m nadmorske visine. U tlocrtu staroga Raklja danas se prepoznaju ruševine kaštela, kule, obrambenih zidova, stražarnica i crkva sv Agneze.

Crkva je pravokutna tlocrta, na pročelju se nalaze preslica i gotički portal s uklesanom godinom 1495. Rakalj se je nakon višekratnih promjena gospodara 1536.god prodao obitelji Loredan. Legenda kaže da je zbog političkih previranja dogovoreno s gusarima da opustoše Rakalj. To su gusari i učinili, a sv. Agneza donijela je takvo nevrijeme da je čitav plijen gusara završio na dnu mora.

Rakalj je i rodno mjesto Mije Mirkovića (Mate Balote) znanstvenika i književnika. Danas, zidine se tek naziru, crkvica sv.Agneze još je tu, a tu je i kamenolom u kojem se i danas radi, i čiji bageri narušavaju tišinu. Malo dalje od zidina s desne strane uvale vidi se čarobna plaža do koje je moguće doći možda samo s barkom, a u podnožju zidina nekoliko je kuća i svjetionik.

Odvezli smo se do svjetionika, prošetali obalom koja nas se nije naročito dojmila. Ovdje su nam tišinu i mir bageri oduzeli, ali miris niskog raslinja nam nisu mogli oduzeti. Slike djelomično mogu dočarati prirodu, ali miris, jedino ovdje doživljen, treba osjetiti.

Nakon Raklja krenuli smo u Mutvoran. U ovom naselju očuvana su dva prstena gradinskih zidina iz brončanog i željeznog doba. Poslije se je naselje razvijalo unutar srednjovjekovnih zidina.

Naselje je 1331. god došlo pod upravu Venecije koja je zidine obnovila. Nakon toga važnost mu se smanjila. Tek 2001. god obnovljen je dio gradskih bedema i lođa ispred naselja.

Na povratku kroz Marčanu zaustavili smo se tek pokraj kažuna, sagrađenog prije nekoliko godina, ali vrlo simpatičnog. Grad Marčanu ostavili smo za posjetiti neki drugi put.