Minjera

Minjera_19102013_01

Prije nekoliko mjeseci sasvim smo se slučajno zaustavili na mostu u podnožju Sovinjaka, gdje smo ugledali putokaz za pješačku stazu. Tada je nastao plan koji smo danas i realizirali. Pješačka staza otvorena je još 2009. godine pa izgleda da dugo nismo bili na ovom mjestu. Na cesti Buzet – Livade zaustavljamo se kod skretanja za Sovinjak. Parkiramo pored mosta. Uključujemo tehničku podršku i krećemo.

Minjera_19102013_02

Staza je od samog početka markirana. Na samom početku staze je putokaz za rudnik do kojeg dolazimo nakon dvjestotinjak metara laganog uspona. Pješačka staza dobila je ime po rudnicima Minjera. Prema zapisima, ruda se na području Minjere eksploatirala još u 16. st. Iz rudnika je vađen piritni boksit. Postrojenje za preradu rude na Minjeri izgradio je mletački poručnik Pietro Turrini 1780. godine. Prerada se u ovoj tvornici stipse i sumporne kiseline djelomično održala sve do 1856. godine, kada je zatvorena.

Minjera_19102013_06

U rudnik se može ući, koliko je dubok ne možemo reći, jer smo se mi zadržali samo na ulazu. Za to je kriva baterijska lampa koja je davala preslabo svijetlo. Nasuprot okna rudnika nalazi se potok u kojem nema puno vode. Kada bi je bilo, ovdje bi se moglo vidjeti i slapove. Hodamo dalje, kroz šumu, i stalno se penjemo. Uspon nije naročito naporan i osim što je sklizavo i mokro savladavamo ga bez problema. Dolazimo tako do proplanka, s kojeg vidik i nije naročit. Šuma je dalje sve rijeđa, a tlo laporasto.

Minjera_19102013_13

I nadalje je staza markirana pa ne postoji šansa da se izgubimo. Put nam presijeca potok kojeg u nekoliko navrata prekoračujemo. Dolazimo do sela Brkani s jednom porušenom kućom i jednom uređenom. Okolo su uređeni vinogradi i maslinici ali nikoga nismo vidjeli. Dalje vodi kolski put do sela Podrebar. Vidi se da je selo od par kuća nastanjeno ali nigdje nikoga. Putem kroz selo dolazimo na asfaltiranu cestu koja nas vodi u podnožje brežuljka.

Minjera_19102013_16

Sreli smo samo jedan auto koji je očito išao u Podrebar i to je sve. Pokraj stabla jabuke stoje ljestve, a koš visi s grane. Nikog u blizini. Prolazimo pokraj vinograda. Na stoliću dvije čaše ali opet nema nikog. Hodamo prema Buzetu, odnosno prema Mirni. Imamo pogled na Buzet po prvi puta s ove strane. Na kraju asfaltirane ceste putokaz nas vodi do Mirne. Kasnijom analizom pješačke staze zaključili smo da smo ipak napravili grešku. Nakon sela Podrebar trebalo je negdje skrenuti u šumu desno, ali nismo nigdje uočili putokaz, pa smo po asfaltu došli do podnožja. Tako smo nehotice zaobišli sela Vrbanac i Maruškići.

Minjera_19102013_21

Slijedi gacanje po blatu lijevom stranom Mirne. Iako nije zadnjih dana padala kiša blata ima puno. Lijepi se za gojzerice i otežava hodanje. Dojam popravljaju boje jeseni koje su sve prisutnije. Nakon oko tri sata i 10 km dolazimo do auta. Iako vrijeme nije bilo idealno zadovoljni smo jer smo pronašli i prešli još jednu zanimljivu stazu.

Comments are closed.